• Home
  • Ishrana
  • Anoreksija: Šta je, simptomi, lečenje, uzroci i posledice

Anoreksija: Šta je, simptomi, lečenje, uzroci i posledice

Sveže informacije

Anoreksija je ozbiljan poremećaj ishrane koji se ogleda u opsesivnom strahu od dobijanja na težini i iskrivljenoj slici o sopstvenom telu.

Anoreksija nervoza je izuzetno opasno stanje, i prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji spada među najsmrtonosnije psihičke poremećaje.

Osobe koje pate od anoreksije ograničavaju unos hrane, a nekada i intenzivno vežbaju ili koriste različite načine da kontrolišu telesnu masu, do mere da to ozbiljno ugrožava njihov život.

Rani opisi ovog poremećaja su zabeleženi još tokom 19. veka, ali je tek u savremenom društvu postalo je jasno koliko dalekosežne posledice anoreksija može imati na psihičko i fizičko zdravlje pojedinca.

Iako se anoreksija prvenstveno vezuje za tinejdžerke i mlade žene, ovo stanje može pogoditi osobe oba pola i svih uzrasta.

U ovom članku detaljno ćemo objasniti šta je anoreksija, koji su simptomi, uzroci i posledice, kao i koji su načini dijagnostike i lečenja.

Šta je anoreksija?

Anoreksija nervoza je poremećaj ishrane definisan kod kod postoji konstantna želja da se postigne ili održi neuobičajeno niska telesna masa, koja je često ispod 85% očekivane težine u odnosu na uzrast i visinu pojedinca.

Glavna karakteristika ovog poremećaja je iracionalni strah od gojenja i iskrivljena percepcija sopstvenog tela.

Osoba sa anoreksijom, i pored izuzetno male telesne težine, gotovo uvek sebe vidi kao gojaznu ili se plaši da će postati gojazna čim poveća unos hrane.

Anoreksija se ne ogleda isključivo u restrikciji kalorija, već može uključivati i:

  • Intenzivno, često kompulzivno vežbanje, sa ciljem sagorevanja svakog unetog kalorijskog viška
  • Zloupotrebu laksativa ili diuretika u nameri da se ubrza gubitak telesne mase
  • Povraćanje nakon jela, iako je ovo ponašanje češće karakteristično za bulimiju, ponekad se javlja i kod anoreksije
  • Dodatna karakteristika anoreksije jeste prekomerno kontrolisanje unosa određenih vrsta namirnica.

    Mnoge osobe koje pate od ovog poremećaja razvijaju stroge rituale u vezi sa hranom, kao što su izbegavanje kompletnih grupa namirnica, poput ugljenih hidrata ili masti, uz insistiranje na unosu samo jedne ili dve namirnice tokom dana ili beskrajno brojanje kalorija svake pojedine stavke.

    Ono što često prati anoreksiju jeste visoka stopa komorbiditeta, kao što su depresija, anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj, pa i samopovređivanje.

    Ovo govori o složenosti ovog stanja i neophodnosti multidisciplinarnog pristupa lečenju.

    Uzroci anoreksije

    Uzroci anoreksije nervoze su višestruki i kompleksni, što otežava precizno određivanje jednog ključnog faktora. Najčešće se radi o kombinaciji bioloških, psiholoških i društvenih činilaca.

    U nastavku su najvažniji aspekti koji doprinose razvoju ovog poremećaja.

    Biološki i genetski faktori

    Postoji sve više istraživanja koja ukazuju da genetska predispozicija igra značajnu ulogu u razvoju poremećaja ishrane.

    Osobe koje imaju člana porodice sa anoreksijom ili bulimijom imaju znatno povećan rizik da i same razviju neki poremećaj ishrane.

    Pored toga, promene u lučenju serotonina, dopamina i drugih neurotransmitera mogu doprineti razvoju anksioznosti i opsesivnih misli o hrani i izgledu, što kasnije može preći u anoreksiju.

    Psihološki faktori

    Osobe sklone perfekcionizmu, niskom samopouzdanju i opsesivno-kompulzivnim crtama ličnosti češće su pod povećanim rizikom od anoreksije.

    Perfekcionizam se manifestuje potrebom da se sve radi savršeno, pa i u domenu telesnog izgleda i ishrane.

    Mnoge osobe sa anoreksijom osećaju nedostatak kontrole u drugim oblastima svog života, pa konzumacija hrane postaje jedino polje gde mogu uspostaviti strogu kontrolu.

    Poremećaj obično počinje bezazlenom željom za smanjenjem telesne mase, ali se ubrzo pretvara u destruktivni ciklus preterane restrikcije i izbegavanja hrane.

    Društveni i medijski uticaj

    Standardi lepote nametnuti od strane medija i modne industrije forsiraju neuobičajeno niske indekse telesne mase kao idealne ili poželjne.

    Mladi, naročito adolescenti, često nesvesno prihvataju poruke o poželjnosti vitkosti do te mere da počinju da veruju da jedino kroz ekstremnu mršavost mogu steći priznanje i društvenu vrednost.

    Pored toga, fotografije visoko obrađenih i idealizovanih tela na društvenim mrežama i u medijima dodatno povećavaju pritisak, stvarajući iluziju da je ekstremna vitkost normalna ili čak neophodna za uspeh i prihvaćenost.

    Porodične okolnosti i traume

    Porodične okolnosti, poput preterano zaštitničkih ili, obratno, konfliktnih roditeljskih odnosa, mogu doprineti sklonosti ka razvoju anoreksije.

    Neke studije pokazuju da osobe koje su doživele različite oblike trauma, uključujući emocionalno ili fizičko zlostavljanje, gubitak drage osobe i razvod roditelja u osetljivom periodu, imaju veću verovatnoću da razviju poremećaj ishrane kao način nošenja s teškim emocijama.

    U ovim slučajevima, anoreksija funkcioniše kao mehanizam odbrane i kompenzacija za doživljeni stres ili osećaj neadekvatnosti.

    Simptomi anoreksije

    Anoreksija se ispoljava kroz više različitih simptoma, koji mogu biti fizički, psihološki i ponašajni.

    Iako svaka osoba može imati specifične simptome, određene zajedničke karakteristike pomažu u ranom prepoznavanju poremećaja.

    Rano prepoznavanje simptoma anoreksije u velikoj meri olakšava lečenje, povećava izglede za oporavak i smanjuje rizik od komplikacija.

    Imajući u vidu da je anoreksija jedno od najsmrtonosnijih psihičkih stanja, razumevanje i prepoznavanje simptoma anoreksije je od izuzetne važnosti.

    Fizički simptomi uključuju:

    • Niska telesna masa i drastičan gubitak kilograma: Posebno kada se ne može objasniti nekom drugom medicinskom dijagnozom.
    • Stalni osećaj hladnoće: Čak i kada je temperatura okruženja uobičajena, što se javlja kao posledica usporenog metabolizma i tankog sloja potkožnog masnog tkiva.
    • Amenoreja ili neredovne menstruacije: Izostanak menstruacije kod žena ili ciklusi sa dugačkim razmacima.
    • Lomljiva kosa i nokti: Opadanje kose, suva koža.
    • Bledilo i lanugo dlačice: Bleda koža i pojava finih, mekanih, nepigmentiranih paperjastih dlačica, kao prirodni zaštitni mehanizam tela kojim se održava toplota.
    • Usporavanje otkucaja srca i pad krvnog pritiska: Uspred rad srca i nizak krvni pritisak mogu izazvati osećaj slabosti i umora, ali i povećati rizik od aritmija i lupanja srca.

    Psihičke simptome je često teže primetiti, budući da osobe koje pate od anoreksije ove tegobe često prikrivaju i ne govore otvoreno o njima.

    Najčešći psihički simptomi koji se sreću kod osoba sa anoreksijom čine:

    • Opsednutost kalorijama i nutritivnim sastavom hrane: Stalna preokupacija brojanjem kalorija, mastima i sastavom obroka, koja često dominira dnevnim mislima.
    • Intenzivan strah od dobijanja na težini: Osećaj straha koji ne prolazi ni kada telesna masa padne ispod granica normalnog.
    • Iskrivljena slika tela: Ubeđenje da je telo preveliko ili gojazno, čak i u slučajevima izrazite mršavosti.
    • Perfekcionizam i rigidnost u ishrani: Strogo planiranje svakog obroka i osećaj krivice pri odstupanju od postavljenih pravila ishrane.
    • Promene raspoloženja i emocionalne tegobe: Skokovi u raspoloženju, anksioznost, depresivna stanja i pojačan osećaj bezvrednosti ili stida.

    Promene u ponašanju koje se često sreću kod osoba sa anoreksijom uključuju:

    • Izbegavanje zajedničkih obroka: Odbijanje jela u društvu, uz često opravdavanje tvrdnjama da je obrok već konzumiran negde drugde.
    • Razvijanje rituala u vezi s hranom: Seckanje hrane na sitne komadiće, sporije žvakanje ili raspoređivanje hrane po tanjiru kako bi izgledalo da je više pojedeno.
    • Intenzivno vežbanje: Često i više puta u toku dana, bez obzira na umor, povrede ili vremenske uslove.
    • Neprijatnost pri povećanju porcije: Izražena uznemirenost pri većim porcijama ili osećaju sitosti.
    • Povlačenje iz društva: Gubitak interesa za ranije omiljene aktivnosti, smanjeno druženje i pojačana zatvorenost u sebe.

    Zdravstvene posledice anoreksije

    Zbog hronične neuhranjenosti, organizam osoba sa anoreksijom trpi ozbiljne fiziološke promene koje mogu dovesti do trajnih oštećenja ili, u najgorim slučajevima, do smrtnog ishoda.

    Važno je razumeti da su ovo višestruke komplikacije, jer nedovoljna ishrana utiče na sve sisteme organa u ljudskom telu.

    Usporen rad srca, stanje koje se naziva i brahikardija, kao i nizak krvni pritisak mogu nastati usled smanjenog volumena cirkulišuće krvi i gubitka mišićne mase, uključujući i srčani mišić.

    Ovo značajno povećava od aritmija i iznenadnog srčanog zastoja, posebno kod dugotrajne anoreksije. Srčana funkcija slabi, a telo nema dovoljno energije da održi normalnu kontraktilnost srca.

    Amenoreja, odnosno prestanak menstrualnog ciklusa, jedan je od uobičajenih znakova anoreksije kod žena. Pored toga, snižen nivo estrogena povećava rizik od osteoporoze i preloma kostiju.

    Kod muškaraca može doći do pada nivoa testosterona, što može rezultirati smanjenim libidom, slabljenjem mišićne mase i drugim hormonalnim disbalansima.

    Nedostatak proteina, vitamina i minerala, a posebno kalcijuma i vitamina D direktno utiče na razvoj osteoporoze ili osteopenije, pa kosti postaju krhke, a rizik od preloma drastično raste.

    Gubitak mišićne mase dovodi do slabosti, umora i bolova u zglobovima, dok kod mlađih osoba, rast i razvoj skeletnog sistema mogu biti zaustavljeni, što ostavlja dugoročne posledice na telesnu konstituciju.

    Usled nedovoljnog unosa hrane i naglih promena u ishrani, često se javlja usporena peristaltika, što vodi ka hroničnoj opstipaciji.

    Dugotrajna neuhranjenost može poremetiti i normalnu funkciju želuca, pa se osoba koja pati od anoreksije suočava sa nadimanjem, gorušicom i pojačanom osetljivošću na hranu.

    U kasnim fazama poremećaja, organizam teže vari i minimalne količine hrane, što dodatno otežava oporavak.

    Depresija, anksioznost, socijalna izolacija i osećaj izgubljenosti veoma su česti.

    Hronična neuhranjenost utiče na rad mozga, te često dolazi do problema sa koncentracijom, lošeg pamćenja i promena raspoloženja.

    Istovremeno, povećava se rizik od suicidnih misli i samopovređivanja, budući da osoba koja pati od anoreksije često oseća da nema izlaza iz opsesivnog ciklusa restrikcije i nezadovoljstva.

    Kako se dijagnostikuje anoreksija?

    Dijagnostika anoreksije podrazumeva kombinaciju fizičkog pregleda, laboratorijskih analiza i psihološke procene.

    Često je prvi signal drastičan gubitak težine, primetan okruženju.

    Kada se javi sumnja na anoreksiju, lekar će uzeti detaljnu anamnezu, koja uključuje pitanja o navikama u ishrani, telesnoj masi, prisutnosti poremećaja mensturalnog ciklusa kod žena i drugim prusitnim simptomima.

    Fizičkim pregledom proverava se stanje kože, kose, noktiju, krvni pritisak, kao i srčani ritam, a tokom pregleda se procenjuje i BMI osobe te se vrši procena moguće malnutricije.

    Analize krvi i urina mogu se koristiti za proveru stanja elektrolita, nivoa glukoze u krvi, kao i procenu jetrenih enzima i stanja bubrega. Pored toga, proverava se i hormonalni status.

    Psihološka procena je ključan i neizostavan deo postavljanja dijagnoze.

    Psihijatar ili psiholog će na osnovu razgovora sa pacijentom proceniti njegov stav o sopstvenom telu, odnos prema hrani, kao eventualno prisustvo opsesivnih ili depresivnih elemenata u ponašanju.

    Lečenje anoreksije

    Lečenje anoreksije zahteva multidisciplinarni pristup, koji uključuje lekare, nutricioniste, psihoterapeute i, po potrebi, psihijatre.

    Cilj lečenja anoreksije je povratak na zdravu telesnu masu, redefinisanje odnosa prema hrani i telu, ali i rešavanje emocionalnih i mentalnih problema koji su doveli do anoreksije.

    Prvi korak u lečenju je stabilizacija fizičkog stanja, što podrazumeva postepeno povećanje unosa kalorija uz nadzor nutricioniste, kako bi se sprečio sindrom reishrane, takozvani refeeding sindrom, koji može izazvati probleme sa srcem i druge komplikacije.

    Do ovoga dolazi kao posledica naglog porasta kalorijskog unosa, pa je važno postepeno povećavati kalorijski unos omogućavajući telu da se prilagodi.

    Veoma je važno da se pacijenti upoznaju s osnovnim principima zdrave ishrane, kao i da se kroz redovne kontrole prate se napredak i moguće nuspojave.

    Psihoterapija je ključna za dugoročno izlečenje od anoreksije.

    Iako su dostupni različiti pristupi, najčešći izbor je kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT).

    Cilj je da se pomogne pacijentu da prepozna iracionalne misli i uverenja o izgledu i hrani, te da ih postepeno zameni realnijim i zdravijim obrascima razmišljanja i ponašanja.

    Pored kognitivno-bihejvioralne terapije veoma korisna može biti i porodična terapija, posebno kod adolescenata, gde postoji veći uticaj porodice postoji na pacijenta.

    Terapeut radi sa roditeljima i detetom kako bi se uspostavile zdrave granice i podržavajući odnosi.

    Interpersonalna terapija je još jedna vrsta terapije, koja se bavi rešavanjem konflikata i poteškoća u odnosima s ljudima, koji često izazivaju ili pogoršavaju poremećaj ishrane.

    Iako ne postoje specifični lekovi namenjeni isključivo lečenju anoreksije, pojedini antidepresivi ili anksiolitici imaju svoje mesto ukoliko su prisutni teži oblici depresije i anksioznosti.

    Cilj farmakoterapije je ublažavanje psihičkih simptoma, ali ne i direktno povećanje telesne mase.

    U slučajevima kada je telesna masa ekstremno niska, a životi pacijenata ugroženi komplikacijama koje pogađaju srce, bubrege ili druge organe, može biti neophodna hospitalizacija.

    U bolničkim uslovima sprovode se intravenske nadoknade hranljivih materija, pažljivo upravljanje kalorijskim unosom i stalni monitoring vitalnih funkcija.

    Prelazak na ambulantno lečenje moguć je kada se postigne stabilizacija osnovnih parametara i pacijent pokaže barem delimičnu spremnost za saradnju.

    Podrška porodice i okoline

    Porodica i najbliže okruženje igraju ključnu ulogu u procesu oporavka. To uključuje:

    Članovi porodice treba da se informišu o prirodi anoreksije, te da razumeju da se ne radi o samovolji ili hiru pacijenta, već o ozbiljnom poremećaju ishrane i tela, praćenom dubokim psihološkim tegobama.

    Empatija i podrška, umesto osude, kritke i kazne, ključne su kako bi osoba postepeno prihvatila pomoć.

    Često se predlaže porodična terapija, kako bi se unapredila komunikacija među članovima porodice, razrešili eventualni sukobi i pružila emotivna podrška pacijentu.

    Pored toga, aktivno prisustvo roditelja ili partnera na terapijskim seansama može pomoći boljem razumevanju izazova i problema sa kojima se osoba sa anoreksijom nosi.

    Stvaranje konstruktivnog porodičnog okruženja, zajednički obroci, učešće u pripremi obroka i izbegavanje neprijatne atmosfere oko hrane značajno doprinose smanjenju stresa.

    Ipak, važno je ne vršiti direktan pritisak na osobu koja pati od anoreksije u vezi s količinom hrane, istovremeno usmeravajući je ka postepenom povećanju unosa i prihvatanju normalnih porcija.

    Poremećaji ishrane često su ispraćeni osećanjem stida i krivice, ne samo kod pacijenta već i kod članova porodice, a otvorenim razgovorom i edukacijom o anoreksiji može se razbiti stigma i obezbediti podrška.

    Prevencija anoreksije

    Priroda anoreksije je složena, i obično je ovo stanje posledica više združenih faktora.

    Uprkos tome, postoje određene mere prevencije i pristupi koji mogu smanjiti rizik od razvoja ovog stanja.

    Rana edukacija je od velike važnosti.

    Deci i adolescentima neophodno je pružati adekvatne informacije o pravilnoj ishrani, važnosti balansiranih obroka i realnim telesnim standardima.

    Mediji, influenseri i modna industrija igraju ogromnu ulogu u oblikovanju ideala lepote, pa promovisanje zdrave slike tela kroz isticanje raznovrsnih tipova tela, a ne samo ekstremne mršavosti, smanjuju pritisak na mlade.

    Roditelji i profesionalci treba da budu oprezni prilikom odobravanja restriktivnih dijeta mladima, budući da mogu dovesti do prevelike kontrole unosa hrane i prelaska u poremećaj ishrane.

    Pored toga razvijanje samopouzdanja kod dece i mladih je od velike važnosti. Neophodno je raditi na izgradnji samopoštovanja, koje ne počiva na telesnom izgledu, već na sposobnostima, interesovanjima i socijalnim veštinama.

    Zdrava komunikacija, pohvale za trud i postignuća, kao i emocionalna podrška, stvaraju otpornost na pritisak koji dolazi iz okruženja i iz medija.

    Osobe sa istorijom anksioznosti, depresije ili porodicama gde postoji već dijagnostikovana anoreksija, zahtevaju dodatnu pažnju i ranije intervencije. Preventivni pregledi i otvoreni razgovori mogu sprečiti razvoj težih oblika poremećaja.

    Zaključak

    Anoreksija nervoza jedan je od najozbiljnijih i najopasnijih poremećaja ishrane, koji može dovesti do fatalnih posledica ukoliko se ne leči na vreme i na odgovarajući način.

    Anoreksiju karakteriše opsesivan strah od dobijanja na težini, iskrivljena slika tela i ekstremno ograničavanje unosa hrane, često praćeno intenzivnim vežbanjem ili drugim nezdravim strategijama kontrole težine.

    Simptomi obuhvataju drastičan gubitak telesne mase, hormonalne poremećaje, slabost, usporen rad srca i ozbiljne psihološke probleme poput anksioznosti i depresije.

    Lečenje zahteva multidisciplinarni pristup koji uključuje medicinsku stabilizaciju, nutricionističku rehabilitaciju i psihoterapiju, pri čemu je kognitivno-bihevioralna terapija najčešće korišćeni oblik psihološke podrške.

    U teškim slučajevima neophodna je hospitalizacija radi nadoknade esencijalnih nutrijenata i praćenja vitalnih funkcija.