• Home
  • Ishrana
  • Najčešći simptomi insulinske rezistencije i dijagnoza

Najčešći simptomi insulinske rezistencije i dijagnoza

Insulinska rezistencija je sve češći zdravstveni problem koji pogađa milione ljudi širom sveta.

Ovo stanje, koje može prethoditi dijabetesu tipa 2, karakteriše se smanjenom sposobnošću tela da efikasno koristi insulin.

Iako može proći neprimećeno godinama, insulinska rezistencija može imati ozbiljne posledice po zdravlje ako se ne prepozna i ne leči na vreme.

U ovom članku ćemo objasniti šta je insulinska rezistencija, kako se razlikuje od dijabetesa, koji su najčešći simptomi, te kako se može lečiti.

Šta je insulinska rezistencija

Insulinska rezistencija je stanje u kojem ćelije tela postaju manje osetljive na efekat insulina, hormona koji reguliše nivo šećera u krvi.

Insulin omogućava glukozi da uđe u ćelije, gde se koristi za energiju, a kada ćelije postanu rezistentne na insulin, glukoza se teže apsorbuje i ostaje u krvotoku, što dovodi do povišenih nivoa šećera u krvi.

Da bi nadoknadio insulinsku rezistenciju, pankreas počinje da proizvodi više insulina.

Tokom vremena, ovo dodatno opterećenje može dovesti do razvoja dijabetesa tipa 2.

Insulinska rezistencija je često povezana sa metaboličkim sindromom, skupom stanja koja uključuju visoki krvni pritisak, povišene nivoe šećera u krvi, prekomernu telesnu težinu, posebno oko struka, kao i povišene vrednosti holesterola ili triglicerida.

Faktori koji mogu povećati rizik od razvoja insulinske rezistencije uključuju genetiku, gojaznost, nedostatak fizičke aktivnosti i nezdravu ishranu.

Rano prepoznavanje i lečenje su od velike važnosti za upravljanje insulinskom rezistencijom i sprečavanje ozbiljnih komplikacija, kao što su dijabetes tipa 2 i kardiovaskularne bolesti.

Insulinska rezistencija ili dijabetes

Insulinska rezistencija je stanje gde ćelije tela ne odgovaraju efikasno na insulin, što može dovesti do povišenih nivoa glukoze u krvi.

U početku, telo proizvodi više insulina kako bi nadoknadilo smanjenu osetljivost ćelija.

Dijabetes tipa 2 je hronična bolest gde je nivo šećera u krvi hronično povišen zbog insulinske rezistencije ili smanjenog lučenja insulina.

Insulinska rezistencija može prethoditi dijabetesu, dok dijabetes tipa 2 zahteva lečenje kako bi se nivoi šećera u krvi održali u normalnim granicama i smanjio rizik od komplikacija.

Simptomi insulinske rezistencije

Insulinska rezistencija može ostati neprimećena godinama jer simptomi često nisu očigledni i mogu se razvijati postepeno.

Međutim, prepoznavanje znakova i simptoma ovog stanja je veoma važno za rano dijagnostikovanje i prevenciju ozbiljnijih komplikacija, poput dijabetesa tipa 2.

U nastavku su neki od najčešćih simptoma insulinske rezistencije koji mogu pomoći u pravovremenom otkrivanju insulinske rezistencije.

Povećan apetit i težina

Insulinska rezistencija može uzrokovati čestu glad i posledično povećan unos hrane, što vodi do gojenja i akumulacije masti, posebno u predelu stomaka.

Kada ćelije postanu otporne na insulin, telo pokušava da kompenzuje proizvodnjom većih količina insulina, što može stimulisati glad i skladištenje masti, posebno u regiji abdomena.

Umor

Hronični umor je često prisutan kod mnogih ljudi, i može imati najrazličitije uzroke.

Kada se javlja sa drugim simptomima insulinske rezistencije, hroničan osećaj umora može dodatno ukazivati na ovo stanje.

Do ovoga dolazi zato što ćelije ne dobijaju dovoljno glukoze iz krvi, zbog smanjene osetljivosti na insulin.

Kada ćelije ne mogu efikasno koristiti glukozu za energiju, osoba se može osećati iscrpljeno i umorno, čak i nakon dovoljno sna i odmora.

Zamagljen vid

Povišeni nivoi šećera u krvi mogu uticati na vid i izazvati privremeno zamagljenje vida.

Kada se nivo šećera u krvi često menja, to može dovesti do promena oblika sočiva, što uzrokuje zamagljen vid.

Ovaj simptom je često prolazan i može se poboljšati stabilizacijom nivoa šećera u krvi.

Tamne mrlje na koži

Acanthosis nigricans je stanje koje karakteriše tamna, baršunasta područja na koži, obično u naborima i pregibima, kao što su vrat, pazuh i preponski deo.

Ove mrlje su rezultat visoke insulinske aktivnosti koja stimuliše rast kožnih ćelija i melanina, što dovodi do hiperpigmentacije.

Povećana žeđ i učestalo mokrenje

Iako su ovi simptomi češći kod dijabetesa, mogu se pojaviti i kod insulinske rezistencije zbog povišenog nivoa šećera u krvi.

Kada bubrezi pokušavaju da filtriraju višak glukoze iz krvi, oni proizvode više urina, što može dovesti do dehidracije i povećane žeđi.

Sporo zarastanje rana

Prevelika količina glukoze u krvi može imati negativan uticaj na proces zarastanja rana, što dovodi do sporijeg oporavka od povreda i infekcija.

Glukoza može smanjiti funkciju belih krvnih zrnaca, što dovodi do neadekvatnog odgovora tela na prisustvo patogena i sposobnost borbe protiv infekcija i regeneracije tkiva.

Trnci i peckanje u rukama ili stopalima

Trnci ili osećaj peckanja u rukama ili stopalima može biti znak nervne disfunkcije uzrokovane visokim nivoom šećera u krvi.

Ovo se naziva i periferna neuropatija, a rezultat je oštećenja nervnih vlakana usled hronično povišenog nivoa glukoze, što je često povezano sa insulinskom rezistencijom.

Učestale infekcije

Osobe sa insulinskom rezistencijom mogu biti podložnije infekcijama, posebno infekcijama kože i mokraćnih puteva.

Visoki nivoi šećera u krvi mogu oslabiti imunološki sistem i stvoriti povoljno okruženje za rast bakterija i gljivica, što povećava rizik od infekcija.

Ovo uključuje i povećan rizik od pojave kandide u stolici
i crevima
, kao i oralnog drozda, pojave belog jezika ili lišaja na koži.

Potvrđen visok nivo šećera u krvi

Jedan od ključnih i najsigurnijih pokazatelja insulinske rezistencije je značajno povišen nivo šećera u krvi, koji se može potvrditi laboratorijskim analizama krvi.

Iz ovog razloga, redovno praćenje i merenje nivoa glukoze može pomoći u identifikaciji insulinske rezistencije i sprečavanju razvoja dijabetesa tipa 2.

Kako se dijagnostikuje insulinska rezistencija

Dijagnoza insulinske rezistencije može se postaviti na osnovu nekoliko različitih analiza krvi kojima se određuje nivo šećera u krvi.

U nastavku slede najčešći testovi koji se koriste za dijagnozu insulinske rezistencije.

A1C test

A1C, naziva se još i HbA1c ili merenje glikiranog hemoglobina, je test kojim se određuje prosečan nivo šećera u krvi tokom prethodna dva do tri meseca.

Iako se tačne granice mogu razlikovati u zavisnosti od laboratorije i vrste testa, rezultati se obično mogu interpretirati na osnovu sledećeg:

  • Vrednost do 5.7% se smatra normalnim nalazom
  • Vrednost od 5.7% do 6.4% ukazuje na insulinsku rezistenciju
  • Vrednost veća 6.5% ukazuje na dijabetes

Nivo glukoze ujutro, odnosno natašte

Merenje glukoze se za ovu analizu obavlja ujutro, natašte, odnosno nakon najmanje osam sati bez konzumiranja bilo kakve hrane.

Visok nivo šećera u krvi može zahtevati ponavljanje testa kako bi se potvrdili rezultati.

Rezultati se obično interpretiraju na sledeći način:

  • Vrednost do 5.6mmol/l se smatra normalnim nalazom
  • Vrednost od 5.6% do 6.9% ukazuje na insulinsku rezistenciju
  • Vrednost veća 7.0% ukazuje na dijabetes

Rezultati mogu varirati u zavisnosti od laboratorije.

U slučaju visokih vrednosti, osoba za koju se sumnja da pati od insulinske rezistencije ili dijabetesa, upućuje se na test tolerancije na glukozu, odnosno OGTT.

Oralni test tolerancije na glukozu (OGTT)

OGTT traje dva časa, i podrazumeva merenje nivoa šećera u krvi pre i posle konzumacije unapred određenog slatkog napitka.

Najčešće je u pitanju 75g glukoze rastvorene u 300ml vode, prema preporukama Svetske zdravstvene organizacije.

Nivo glukoze u krvi se potom meri odmah po unosu rastvora, a zatim nakon 30, 60, 90 i 120 minuta, osim u slučajevima da je lekar prepisao drugačiju proceduru.

Ova analiza naziva se još i test opterećenja šećerom ili glukozom.

Nasumični testovi krvi

Nasumični testovi nivoa šećera u krvi mogu biti korisni kod ljudi sa ozbiljnim simptomima dijabetesa.

Međutim, ovo nije preporučna procedura za postavljanje dijagnoze dijabetesa ili predijabetesa.

Lečenje

Lečenje insulinske rezistencije zahteva sveobuhvatan pristup koji uključuje pre svega promene načina života, ishrane, i povećanje fizičke aktivnosti i

U nekim slučajevima, neophodno je u terapiju uključiti i lekove.

Cilj lečenja je poboljšanje osetljivosti na insulin i smanjenje rizika od razvoja dijabetesa tipa 2 i drugih povezanih zdravstvenih problema.

Promene u ishrani

Pravilna ishrana najvažniji je faktor u upravljanju insulinskom rezistencijom.

Za pravilnu ishranu kod insulinske rezistencije, preporučuje se konzumacija hrane bogate vlaknima, omega-3 masnim kiselinama, magnezijumom, vitaminom D i proteinima.

Hrana bogata vlaknima uključuje integralne žitarice, voće, povrće i mahunarke.

Vlakna su važna jer pomažu u održavanju stabilnog nivoa šećera u krvi i poboljšavaju probavu.

Omega-3 masne kiseline se nalaze u masnoj ribi, orašastim plodovima i semenkama.

Istraživanja pokazuju da esencijalne masne kiseline smanjuju blagu upalu prisutnu kod osoba sa insulinskom rezistencijom, što može pomoći u poboljšanju osetljivosti na insulin.

Magnezijum se može pronaći u lisnatom zelenom povrću, orašastim plodovima i integralnim žitaricama.

Magnezijum aktivira receptore insulina u telu, podstiče stimulaciju insulina i unapređuje transport šećera unutar ćelija.

Kada su nivoi magnezijuma niski, ćelije mogu postati manje osetljive na insulin, što dovodi do insulinske rezistencije.

Vitamin D je prisutan u masnoj ribi i obogaćenim proizvodima, a određena količina ovog vitamina može se proizvesti u ljudskom telu kada je ono izložno suncu.

Vitamin D pomaže u regulaciji insulinske funkcije podstičući njegovo lučenje. Pored toga, vitamin D može smanjiti inflamatorne procese, što dovodi do unapređene osetljivosti na insulin i smanjenja rizika od od razvoja dijabetesa.

Dobri izvori proteini su pre svega nemasno meso, jaja, niskomasni mlečni proizvodi, dok najboljih izvori biljnih proteina uključuju soju i proizode od soje poput tempeha i tofua, kao i različite vrste mahunarki.

Proteini pomažu u održavanju mišićne mase i mogu doprineti osećaju sitosti, što je korisno za kontrolu telesne težine.

Sa druge strane, osobe koje pate od insulinske rezistencije trebalo bi da izbegavaju rafinisane ugljene hidrate, slatke napitke i prerađenu hranu kako bi održale stabilan nivo šećera u krvi.

Fizička aktivnost

Redovna fizička aktivnost je izuzetno važna i efikasna u poboljšanju osetljivosti na insulin.

Aerobne vežbe, poput hodanja, trčanja, plivanja i vožnje bicikla, povećavaju potrošnju glukoze u mišićima, dok vežbe snage, poput dizanja tegova, mogu povećati mišićnu masu, što dodatno poboljšava metabolizam glukoze.

Redovna fizička aktivnost takođe pomaže u smanjenju telesne težine, što je važno za osobe sa insulinskom rezistencijom, budući da prekomerna telesna težina može pogoršati ovo stanje.

Preporučuje se najmanje 150 minuta umerenog aerobnog vežbanja ili 75 minuta intenzivnog aerobnog vežbanja nedeljno, zajedno sa vežbama snage dva ili više puta nedeljno.

Gubitak telesne težine

Smanjenje telesne težine može značajno poboljšati osetljivost na insulin.

Istraživanja pokazuju da smanjenje od pet do 10% ukupne telesne mase može napraviti veliku razliku u kontroli šećera u krvi, posebno kod gojaznih ljudi.

Za procenu zdravstvenog statusa telesne težine preporučuje se upotreba BMI kalkulatora.

Medikamenti

U nekim slučajevima, doktori u terapiju mogu uključiti lekove za poboljšanje osetljivosti na insulin ili za kontrolu nivoa šećera u krvi.

Najčešće korišćeni lekovi uključuju:

  • Metformin: Lek koji pomaže u smanjenju proizvodnje glukoze u jetri i poboljšava osetljivost na insulin.
  • Inhibitori SGLT2: Lekovi koji pomažu telu da izlučuje višak šećera putem urina.
  • GLP-1 agonisti: Lekovi koji pomažu u smanjenju apetita i poboljšanju funkcije pankreasa.

Lekove bi trebalo koristiti isključivo onda kada su i na način na koji su prepisani od strane doktora.

Samoinicijativna upotreba lekova bez lekarskog nadzora može izazvati ozbiljne komplikacije.

Zaključak

Insulinska rezistencija je sve češći problem koji može dovesti do dijabetesa tipa 2.

Razlikuje se od dijabetesa po tome što telo proizvodi insulin, ali ćelije ne reaguju efikasno.

Simptomi uključuju umor, povećan apetit, zamagljen vid, tamne mrlje na koži, i povišen nivo šećera u krvi.

Dijagnoza se postavlja različitim testovima krvi. Lečenje podrazumeva promene u ishrani, povećanje fizičke aktivnosti i, u nekim slučajevima, lekove.

Pravovremeno prepoznavanje i lečenje su ključni za prevenciju ozbiljnijih zdravstvenih problema.